Ko se sjeća septembra još


23.12.2020.

Volimo li se

Kako je moguće nekome pokazati svu ljubav ako dvoje nisu skupa, ako žive odvojeno. Kući si došao, praviš sebi ručak, praviš sebi kahvu, sebi izneseš, pospremiš, sebi izađeš na balkon, upališ TV, odabereš film, sebi bojiš zidove, sebi pakuješ i otpakuješ kofer. To je toliko propuštenih momenata za izljev ljubavi. Toliko propuštenih zajedničkih momenata. Kako se mogu svi ti momenti nadoknaditi jednom šetnjom, odlaskom na planinu, godišnjim odmorom, zajedničkim slavljem. Iako sve to proizilazi iz želje za prisustvom druge i drugog, opet se čini toliko izvještačenim trenucima za voljenje i tako ograničeni. Jer zaista jesu ograničeni. U jednom telefonskom pozivu pokušavaš staviti sve emocije koje si preživio taj dan, u jednom zajedničkom planinarenju pokušavas staviti sve emocije te sedmice ili drugog perioda. Odsustvo ljudi udaljava ljude koliko god trajalo, ali srećom kraća odsustva se mogu nadoknaditi. Prijatelji se ne mogu toliko udaljiti, to su drugačije emocije. Ljubav je posebna emocija i koliko god otrcano zvučalo može da se usporedi s bilo čim čemu je potrebno prisustvo nečega drugog. Biljka sa vlasnikom, vatra s kisikom. Pa upravo to, svako prijateljstvo jeste ljubav ali je to prijateljstvo na određenom nivou ljubavi koje može da traje tako. Najbolji prijatelj je daleko veći, pa neograničeni rast nivoa ljubavi jer ne može da traje na istom nivou on mora da raste uvijek i on raste svakim momentom provedenim zajedno. Zaista dvoje ljudi koji se vole i koji su najbolji prijatelji jedno drugom moraju da žive skupa, to je jedini način za najiskrenije pokazivanje emocija, to je jedini način na koji druga osoba može da upozna tebe u NAJTEBESTIJEM izdanju. Ne vjerujem u duge veze odvojenih ljudi, bar ne vjerujem u iskrenost tih odnosa. Pa zar to samo po sebi ne povlači da je potrebno organizovati posebno vrijeme za organizovanje vremena. Živjeti zajedno znači u svakom trenutku organizovati zajedno. Živjeti zajedno, a ne organizovati u svakom trenutku zajedno logično implicira neorganizovan život, takav život implicira manjak ljubavi, manjak ljubavi dovodi do raskida...tako nekako recimo... Da li je osoba zaista vrijedna za živjeti zajedno se sigurno može izvuči pogledom na život te osobe u njenoj ili njegovoj porodici ili konstantnosti njenih ili njegovih odnosa sa prijateljima. Zaista je potrebno nekada postaviti stvari u širi ram, uočiti širu vremensku fazu. Greške u odnosima se dešavaju, ali je pitanje da li je taj odnos i dalje živ i ako jeste na koji način? Da li je isti kao prije greške ili je i bolji prije greške? Zar nije najvažnija komparacija prije i sad od analize svih postupaka odvojeno? Na kraju krajeva zar nije jednostavno najvažnije pitanje volimo li se i koliko...

08.11.2020.

Midfild

Petrol je otprilike na izlazu iz Viteza. Rijetko kad je bilo gužve kao ovaj put. Ustvari sam ja napravio gužvu. Neke su nove aparate instalirali, sam sipaš, al' kao unaprijed platiš... Valjda i naftaši počeli po principu aparata za kolu. Jebi ga nekad se desi da ubaciš marku, a onaj kit-kat zapne, pa halališ marku. Nema veze, gužvu sam napravio ja... Trebalo mi je malo da skontam aparat. A ja ajtijevac. Hajd i ti! Na nekoj frekvenciji počela emisija mene i havera. Pro SDA emisija... A mi smo zapravo kao anti SDA, al' eto uleti čovjek svuda za pare. Ja samo ne kontam kako nisu skontali taj sarkazam. Valja doć do tog nivoa. I do tog nivoa da ti je svejdno šta će raja kontat. Valjda to dođe onda kad ti nije svejedno samo jedna osoba šta će kontat. Šta kontaš? Slušao sam tako tu šprdanciju dok nisam stigao do tetke, one manje popularne tetke. Stigao sam ja i opet čekam samo još osobu za koju jedino kontam šta će kontat. A jako često je čekam da dođe u posljednje vrijeme, mada ustvari mene se najviše čeka jer kasnim. Al' eto počeo sam manje da kasnim. Biću na midfildu. Konačno da vidim šta je i taj midfild... Rodica me vodi do njega. Oni tu igraju lopte veli. Hajde. Midfild doslovno vidiš samo s jedne tačke gledišta na njihovoj terasi i kao sve što vidiš je novo i obnovljeno. Tamam je pored i jedna ruševina koja gledajući s midfilda je ko lampa! Samo sredina terena... Nije to sve o midfildu. Kad s midfilda pogledaš gore, otvara se nebo i vidiš svemir...

26.09.2020.

Nudle

Opet sam u drugoj i pobjedjujem strminu, Drugacije vise ne znam, necu ucenje na daljinu. Sada ceka me s paznjom obogacen protein, Jer iz ruku toplih i kuduzu se veselim.

15.09.2020.

I što ne plačem

Dobio sam godinu... Robija bez pomilovanja s mogućnošću smrtne kazne. Evo, odveli su me već. Ostajem u komunikaciji sa svijetom, bez komunikacije sa svijetom... Jesam li upravu i je li ovo stvarno dovoljno velik mali grad? Da li se dvoje stvarno može ne sresti, nijednom... Kako to da nisam toliko tužan. Jesam limtoliki optimista i jesam li već sretan? Stvarno, u lijepim očima vidim lijep kraj. Znat ću započet, valjda je zato. Vjerovatno zato i jesam sretan.... Sretan dok sad klečim pred tobom...

14.09.2020.

Kad sam te zagrlio

Tu noć kad sam te zagrlio Nebom protutnja šapat koliko si snažna Tu noć kad sam te zagrlio Samo sam htio da znaš koliko si mi važna. Tu noć kad sam te zagrlio Parking bjaše pust, a Pino prazan Tu noć kad sam te zagrlio Ptica sletje i osjeti Ramazan.

03.09.2020.

Ela se ne miri s bivšima

Ne znam kako prije nisam primijetio da imaš baš lijepe oči. Zapravo vjerovatno jesam, pa sam zaboravio, ali Ela se ne miri s bivšima. I stvarno ne lažem da su ti i crte lica za san...ali se ne miriš s bivšima. Kako to da sam pogriješio, da si postala puno više nego sam mislio. Ipak, Ela se ne miri s bivšima. Ja volim haman sve što i ti...zaista. Pričaš o svojim željama, ambicijama, daleko, daleko. Imaš plan i ne miriš se bivšima. Pitaš me za mene, za moje, gdje sam bio jučer, danas, sutra. Ti mi pričaš, ja te sve razumijem i ništa ne slušam. Ela se ne miri s bivšima. Koji je miris tvog vrata. Ne znam i skoro da me ne zanima. Sve bih da znam, svuda bih da te vodim, Jordan, Maroko, Tehran... Ne miri se s bivšima. Vjeruješ mi, čujem što rijetki mogu, kao da bi i ti sve sa mnom. Opet te ne slušam. Čujem da se ne miriš s bivšima...bar si tako rekla. Izmičeš mi, prilaziš mi. Dotakao sam ti ruku dok sam ti palio cigaretu. Tvoja pjesma je prelijepa. Ti jesi pjesma ili si s pjesmom. Vani sijeva, grmi i pada kiša. Ela se ne miri s bivšima...a možda je lagala.

31.01.2020.

Pod obručima

Nikada nisam mogao zakucat. Bio sam presretan kada sam se u osmom razredu prvi put uhvatio za obruč. To je bilo golemo tad. Došao kući i s vrata uzvikao da sam se uhvatio za obruč. Mama nije skontala što je to toliko važno. Babo jeste. Nije to bilo daleko od zakucavanja... Ali ništa, godinama poslije ipak nisam uspio... Često sanjam da zakucavam. Skočim, a onda se iznenadim odrazom i odjednom sam iznad koša. Tu sam u zraku par sekundi, lebdim, levitiram! Onda mogu da uradim s loptom šta hoću. Ja kakav je lijep osjećaj skočiti visoko. To ti je k'o simuacija leta, valjda i jeste zato tako lijep osjećaj. Bude momaka na basketu mogu kafu popit kad skoče. Kako je osjećati se kao ptica. Kao da sam svjestan da u javi ne mogu to uradit, pa kucam opet i opet. Pa ja znam kako je to... Meni neki osjećaj koji steknem u snu, ako ga se sjećam, isto kao da sam stvarno to osjetio. Sinoć sam jedan obruč i slomio, bio onaj bez opruga, ulični...

04.01.2020.

Jesam

Ja sam ti od onih beznadežnih, kao romantičnih, ali ne mogu da se peglam. Ja u lijepim očima već vidim lijep kraj, gubeći fokus sa početka. Početak je važan, treba nekako počet...

01.02.2019.

Moj balkon

Biće da sam nekome od njihovih zaprijetio, rekao nešto ružno pa mi je sad svako znani i ne znani pred vratima. Oni su takvi. Reci mami nešto iskreno ružno o njima, ako mama kaže komšinici to će kad tad doći do njih, a njihov sivonjski ponos to ne može dopustiti. Banda. Babo i ja se pitamo što ne provale vrata, klasična drvena sa penny bravom. Mnogo je tu hrmpalija, a umjesto n vrata penju se na balkon. To je prvi sprat. Penju se, a ja ih obaram, udarim nogom pa padnu, udarim rukom pa padnu i to svi na leđa, a opet im nije ništa. Svejedno kada padnu odustaju, ne vraćaju se više. I babo ih obara. Među njima i radna kolegica. "Pa otkud i ti?". Uzmem je u naručje i nju bacim s balkona. Živa je. Ubrzo svi probaše i nestaše. Kad je pala noć, jedan gad iz djetinstva se uspio popeti i ući u moju sobu. Šta hoće? Da me ubije? Ja ga snimam i pitam ga baš tako. Jer ako umrem imam snimak jel... Gad se prepao pa on sam izađe. Sutra je bilo sve uredu.

29.01.2019.

Lokaut

Izađem tako iz kuće nemarno zaboravivši ključ koji otključava vrata koja se sama zaključavaju. Kad izađeš bez ključa možeš plakat. Zaključan. Izoliran. Odem do kafića, koji sam nekad rekao bojkotovati, ali je ispalo da tu raja redovno igra šaha pa sam počeo izlaziti, ali helem odem i čekam neobičnih dvadeset minuta da budem uslužen. Do čovjeka je kako će mu leći kahva poslije takvog čekanja. Nekome se ne bi više ni pila, donekle i donekad razumljivo. Meni, meni je legla k'o, meni je legla pravo. Uz sve to na spratu ispod se čuje redanje šahovskih figura.


Stariji postovi